Borba protiv ilegalne trgovine divljim životinjama Understand article

Prevoditelj Silvana Rošić. Biologinja Juliana Machado Ferreira koristi znanost za borbu protiv ilegalne trgovine životinjama u Brazilu.

Ilegalna trgovina životinjama u Brazilu jedna je od glavnih prijetnji fauni ove zemlje, objašnjava biologinja Juliana Machado Ferreira. Procjenjuje se da je svake godine 38 milijuna životinja, uglavnom ptica, uklonjeno iz svojeg prirodnog staništa u Brazilu, kako bi bile prodane u različite svrhe^w1. Na ovom ilegalnom tržištu zarađuje se približno 2 milijarde američkih dolara godišnje.

„Postoje četiri glavne kategorije ilegalne trgovine životinjama u Brazilu,“ objašnjava Juliana.  Prva je trgovina životinjskim proizvodima i suvenirima: na primjer, za predmete izrađene od oklopa kornjača, zubi, kanđi, krzna i kože životinja. Druga kategorija je za upotrebu u tradicionalnoj medicini. „Neki ljudi misle da će ih najluđe stvari izliječiti ili im čak povisiti libido,“ kaže Juliana. „Primjerice, u Brazilu su genitalije riječnog dupina vrlo tražene jer ljudi smatraju da privlače ljubav.“

Treća kategorija je bio-piratstvo: nepošteno iskorištavanje bioraznolikosti Brazila i znanja lokalnog stanovništva. „Ljudi sa ovog područja znaju koje biljke ili životinje se mogu koristiti za liječenje upala ili drugih zdravstvenih problema,“ objašnjava Juliana. „Farmaceutske i kozmetičke kompanije ponekada iskorištavaju ovo znanje i jednom kada saznaju da lokalno stanovništvo koristi, primjerice, žablji otrov za liječenje upale, oni prokrijumčare žabu ili otrov u svoj laboratorij.“ Tada pokušavaju pronaći i sintetizirati aktivnu molekulu – molekulu koja je odgovorna za protu-upalna svojstva ovog otrova. „Zatim je patentiraju i prodaju po vrlo visokoj cijeni kao lijek.“ Takva je praksa protivna dogovoru iz 2010. u Nagoyi (Japan). Ovaj dogovor o biološkoj raznolikosti nalaže da se prednosti koje proizlaze iz korištenja genetskih resursa trebaju podijeliti na pravedan i nepristran način^w2 (Rau, 2010).

Četvrta i najveća kategorija ilegalna trgovine divljim životinjama u Brazilu je za opskrbu tržišta kućnim ljubimcima. „U Brazilu, su ptice najtraženija skupina zato što je imati pticu pjevalicu, aru ili papigu u kavezu u kući, dio naše kulture,“ kaže Juliana. Ostale životinje koje se koriste kao kućni ljubimci su ribe, gmazovi, vodozemci, pauci i mali sisavci. Neke se vrste mogu legalno nabaviti od uzgajivača, ali ilegalno je tržište još uvijek jako snažno.

„Jedan od razloga jest i to što su uzgojene životinje uvijek skuplje od onih uhvaćenih u prirodi“ objašnjava Juliana. Životinje se hvataju u cijelom Brazilu, a prodaju uglavnom u velikim gradovima kao što su Rio de Janeiro i São Paulo.

Drugi razlog osobito velikom problemu u Brazilu je slaba zaštita okoliša, kaže Juliana. Vlastima može biti teško dokazati da su životinje ilegalne, a kazne za uhvaćene trgovce su male.

Čak i kada policija uspije zaplijeniti ilegalne životinje, nije jasno što učiniti s njima. Postoje vladini centri za procjenu i rehabilitaciju, ali razmjer problema – samo u 2002. godini primjeno je 45 000 životinja (od čega 37 000 ptica) – čini ove centre vrlo skupima za održavanje. Trenutačno „rješenje“ koje predlaže brazilsko ornitološko društvo je eutanazija svih životinja koje pripadaju neugroženim vrstama. Juliana se snažno protivi ovakvom rješenju. Alternativa masivnoj eutanaziji i držanju životinja u centrima do kraja njihova života jest vraćanje u divljinu.

U prošlosti je to smatrano previše rizično, kako za puštene životinje tako i za prirodno stanište. Ali rad Juliane i njezinih suradnika pokazao je da je puštanje životinja natrag u prirodu moguće. Ovo nije nova ideja na svjetskoj razini, napominje Juliana, ali u Brazilu je još uvijek predmet rasprave.

No, gdje bi spašene ptice trebale biti puštene? Da li je važno (ili moguće) vratiti pojedine ptice u područje sa kojeg dolaze ili ih se može pustiti u prikladan okoliš? Odgovor ovisi o ekologiji, ponašanju i genetičkoj pozadini vrste, posebice o tome kako su populacije te vrste izolirane i koliko se razlikuju.

Kada su populacije izolirane od drugih pripadnika iste vrste i njihov se okoliš razlikuje, one mogu razviti značajne prilagodbe. Primjerice, mladi se trebaju izleći u vrijeme kada hrane ima u izobilju. Zato će se u hladnijem podneblju izleći kasnije, nego u toplijem. Populacije također mogu razviti takozvane koadaptirane genetske komplekse: skupine genetskih varijanti koje dobro funkcioniraju zajedno, ali ne i kada su pomiješane sa ostalim varijantama istih gena.

Ako se spašene ptice jedne izolirane populacije puste i razmnožavaju sa pripadnicima druge populacije, može doći do smanjenje fitnesa kod potomaka (outbreeding depression). Do toga dolazi bilo zbog poremećaja u biološkim ciklusima (primjerice, mladi se izliježu prije nego li je dostupno dovoljno hrane) ili zato što su koadaptirani genetski kompleksi narušeni tijekom genetske rekombinacije. U svakom slučaju, ptice će biti manje sposobne za preživljavanje u svome okolišu.

Nasuprot tome, ako populacije neke vrste nisu izolirane te su njihovo ponašanje, ekologija i genetika vrlo slični, puštanje pojedinaca u „krivu“ populaciju vrlo vjerojatno neće uzrokovati genetske probleme.

Tijekom svog doktorskog rada Juliana je istraživala genetske sličnosti među populacijama dviju izrabljivanih vrsta ptica:  Paroaria dominicana(crvenoglavi kardinal) i Saltator similis (zelenokrili saltator). Proputovala je cijelo područje Brazila kako bi skupila uzorke krvi ptica sa različitih područja te proučila njihove genome i vidjela da li se može identificirati podrijetlo pojedinih ptica. Umjesto proučavanja cijelog genoma (koje je u najvećem dijelu jednak u svim uzorcima), Juliana se usredotočila na dijelove genoma koji su visoko promjenjivi i evoluiraju vrlo brzo.

Njezin prvi zadatak bio je identificiranje visoko promjenjivih područja. „Morala sam pronaći hiperpromjenjive regije u genomu svake vrste,“ objašnjava Juliana.

Kako bi to postigla, Juliana je razbila genome ovih ptica u  male komadiće, koje je onda umetnula u genom bakterija. Potom je koristila probe koje se sastoje od lanaca komplementarne DNK kako bi pronašla visoko promjenjive regije. No kako je uopće znala koje genetske sljedove tražiti? „Jedna od značajki ovih regija jest da imaju ponavljajuće jedinice“, objašnjava Juliana. „Zato smo koristili probe koje su jednako tako ponavljajuće, primjerice blokove AGAGAGAG ili GATAGATAGATA.” Jednom kada smo pronašli visoko promjenjive dijelove, mogli smo proizvesti nove, specifičnije probe (zvane početnice) koje su direktno usmjerene na ova područja. (Kako bi naučili više o ovoj metodi, pogledajte Müller & Göllner-Heibült, 2012).

Nakon toga, Juliana je trebala prikupiti uzorke krvi dviju istraživanih ptičjih vrsta na području Brazila kako bi vidjela da li su razlike u visoko promjenjivim dijelovima genoma dovoljno visoke da dozvoljavaju otkrivanje podrijetla ptica. Kako bi pronašla ptice, hodala je kilometrima puštajući snimku pjeva muških ptica. „Kada ptica čuje pjev koji dolazi od druge jedinke iste vrste, ona se jako uzruja zato što treba braniti svoj teritorij,“ kaže Juliana. Ptice se hvataju uz pomoć gustih mreža i uzima se vrlo mali uzorak krvi – svega nekoliko mikrolitara. Nakon toga, mjesto uboda se dezinficira, ptica se rehidrira te pušta natrag u divljinu.

Juliana je prikupila uzorke 10 različitih ptica na svakom mjestu prikupljanja uzoraka, također je primila donacije muzejskih uzoraka tkiva i uzorke krvi od drugih istraživača – ukupno više od 500 ptica.

Jednom kada je imala dovoljno uzoraka, Juliana se vratila u laboratorij i analizirala ih. „Prošla sam razdoblje vrlo intenzivnog rada u laboratoriju. Morala sam izolirati DNK iz uzorka krvi, pročistiti ih i kvantificirati te konačno umnožiti one fragmente koje su bili važni za moj rad – koristeći metodu zvanu lančana reakcija polemerazom (polymerase chain reaction – PCR) koja oponaša replikaciju DNK,“ objašnjava Juliana. Za ovu metodu ona je koristila početnice koje je ranije proizvela i tako specifično umnožila dijelove genoma koji su bili važni za njeno istraživanje.

Tada je usporedila uzorke ptica tražeći razlike u ponavljajućim sljedovima DNK.

Ova se proces zove genotipiranje. Ono što je Juliana tražila je razlika u broju ponavljajućih jedinica. Kao što je već spomenuto, ove visoko promjenjive regije sadrže blokove ponavljajućih jedinica, poput AGAGAGAG. „Dok jedna jedinka ima primjerice (AG)₃  druga može imati (AG)₇ ,“ objašnjava Juliana.

Nakon što je genotipirala uzorke krvi svih ptica, Juliana je statistički analizirala razlike u populacijama na području Brazila. „Neka od pitanja na koja sam mogla odgovoriti jesu: koliko različitih genetskih skupina imamo na ovom području? Da li su one povezane sa geološkim područjem? Koliko se međusobno razlikuju? Kolika je razlika unutar skupine u usporedbi sa ukupnom raznolikošću?“

Na temelju ovih informacija, Juliana nije mogla ustvrditi odakle jedinke vrste S. similis potječu. To znači da se njezina genetska analiza ne može koristiti kako bi se utvrdilo kojoj populaciji ptica pripada, ali to također znači da vraćanje ptice u „krivu“ populaciju neće izazvati genetske probleme.

Rezultati su bili nešto drugačiji za vrstu P. dominicana.  Juliana je uspjela identificirati tri glavne genetske skupine koje se mogu povezati s različitih geografskim područjima. No iako su ove skupine imale jasne razlike, one nisu bile izolirane: među njima je bila prisutna visoka razina miješanja gena. Kod ove vrste moguće je ustvrditi odakle je jedinka došla, ali puštanje ptice u drugo područje, također ne bi trebalo uzrokovati probleme kod potomstva.

Svojim doktorskim radom, Juliana je pridonijela borbi protiv nelegalne trgovine divljim životinjama. „Uspjela sam ustanoviti podrijetlo 49 jedinki vrste P. dominicana koje su zaplijene u São Paulu, sve su jedinke pripadale istoj genetskoj skupini,“ kaže. „Ova je informacija potvrdila slutnju policije o najiskorištavanoj regiji u slučaju ove vrste.“ Osim što je pomogla vlastima da odrede gdje pustiti ptice na slobodu, znanje o regiji gdje se ptice hvataju, pomaže u prevenciji. Policija sada može strože pregledavati vozila koja napuštaju ova područja, moguće je bolje odrediti zakone o okolišu i provoditi edukaciju lokalnih zajednica, objašnjava Juliana.

Zbog ovih je razloga Juliana odlučila započeti istraživanje za dobrobit očuvanja okoliša, nakon što je godinama volontirala za ne-vladinu organizaciju SOS Fauna^w3 , blisko surađujući sa njezinim predsjednikom koji se zove  Marcelo Pavlenco Rocha. Kroz ovu organizaciju ona je pomagala policiji da utvrdi koje se vrste mogu posjedovati, a koje ne,  pomagala je u oslobađanju životinja, a djeluje i kao glasnogovornica protiv ilegalne trgovine životinjama. Nedavno je i sama ustanovila ne-vladinu organizaciju koja se zove Freeland Brasil. Preko ove organizacije Juliana pokušava utjecati na javno mišljenje, organizira projekte za edukaciju ljudi iz različitih sektora o tome kako se boriti protiv ilegalne trgovine životinjama i prikuplja financijska sredstva za neovisni forenzički laboratorij u Brazilu.

Julianina priča nam govori koliko jedna odlučna, mlada osoba može postići ako uloži puno posvećenosti i truda. Da li i mi možemo pomoći u borbi protiv ilegalne trgovine životinjama? Juliana ima dva savjeta za sve nas. Prvo, treba zapamtiti da divlje životinje nisu ljubimci, ako želite imati kućnog ljubimca, nabavite domesticiranu životinju. Drugo, bitno je da znate odakle potječu životinje i proizvodi životinjskog podrijetla koje kupujete. „Ako zaista želite imati neku životinju ili ako stvarno trebate kupiti taj češalj, prvo saznajte da li dolazi od legalnog uzgajivača ili proizvođača,“ kaže Juliana. „Pitajte ih da li su ovlašteni prodavati taj češalj od kornjačevine ili tu koraljnu ogrlicu.“ „Pitajte ih da li su ovlašteni prodavati taj češalj od kornjačevine ili tu koraljnu ogrlicu.“

Zahvala

Ovaj se članak temelji na razgovoru između Juliane Machado Ferreira i glavne urednice časopisa Science in School, Dr. Eleanor Hayes.

Juliana bi se željela zahvaliti voditelju svog doktorskog rada Dr. Joaou Morganteu, Američkom nacionalnom forenzičkom laboratoriju za ribe i divlje životinje te Saveznoj policiji São Paula za njihovu potporu. Također se zahvaljuje brazilskim saveznim financijskim agencijama CAPES i FAPESP za novčanu potporu.

Download

Download this article as a PDF