Na tragu lijeka za rak Inspire article

Prijevod Petra Korać. Joan Massagué otkrio je tajne koje mogu spasiti živote. Stručnjak u području stanične diobe i širenja raka, on je jedan od najcitiranijih istraživača u svim znanstvenim poljima. Razgovara sa Sarah Sherwood o svom nedavnom radu o metastazama i nadama o lijeku za…

Što Vas je privuklo znanosti?

Priroda i sakupljanje stvari su me oduvijek fascinirali. Sjećam se dana kada smo u osnovnoj školi učili o mineralima. Jednostavan koncept o tome da se iz mineralnih ruda može dobiti metal, bio mi je prosvijetljenje. Sigurno je da sam bio radoznao kako stvari u prirodi funkcioniraju, a imao sam i dovoljno sreće da me roditelji razumiju i usmjere. Poticali su me i omogućili mi učenje – ali nikada me nisu prisiljavali. Mislim da je to u meni potaknulo istinsku želju da naučim više o stvarima. Osim radoznalosti, obiteljska tradicija je također imala ulogu. Potječem iz obitelji u kojoj su tri generacije farmaceuti – moj djed, ujak, otac i majka, svi su bili farmaceuti.

Jasno, kada je došlo vrijeme da odaberem što ću studirati, odabrao sam farmaciju. Studij je protekao dobro, polagao sam ispit za ispitom da bih tek na četvrtoj godini petogodišnjeg studija shvatio da je moja prava ljubav biokemija. Činilo mi se da je ona vrelo ideja. Struktura DNA bila je otkrivena nekoliko godina ranije pružajući temelj na kojem su se bazirali mnogi biokemijski principi. Koncepti poput djelovanja hormona na stanice – i mogućnost shvaćanja što su oni točno i što rade – zaintrigirala me. Tako sam se odlučio premjestiti i napraviti doktorat iz biokemije.

Moja doktorska teza fokusirala se na metabolizmu glikogena i kontroli inzulinom, molekulom koja je uključena u dijabetes. Jednoga dana voditelj odjela pitao me “Dakle, što točno želiš raditi?” Odgovorio sam “Naći lijek za dijabetes, naravno.” Rekao mi je da je to dobar, ali pretjerano ambiciozan odgovor. Bolesti se moraju rješavati korak po korak a oni će naći dovoljno dobar projekt na kome ću raditi. Sjećam se da sam klimnuo i nejasno mu odgovorio misleći u sebi “Ali ono što stvarno želim raditi je naći lijek za dijabetes.”

Od 1976 do 1979. moja istraživanja vezana za tezu istraživanja i rani razvoj mene kao znanstvenika cvjetali su pod nadahnjujućim vodstvom mentora za doktorsku tezu, profesora Joan Guinovarta. Istovremeno sam, međutim, svjedočio ograničenim mogućnostima koje akademski znanstvenici imaju za karijeru u Španjolskoj. Desetljeća zanemarivanja od strane vlade, mršavi resursi i slabo vodstvo učinili su perspektivu istraživača krajnje neatraktivnom. Tako sam 1979. otišao na postdoktorsku poziciju na Sveučilište Brown u Sjedinjene Američke Države, uvjeren da će mi to biti završne godine istraživačkog posla u znanosti.

Isplanirao sam vratiti se u Španjolsku kako bih razvio karijeru kao farmaceut ili u lokalnoj farmacijskoj industriji. Umjesto toga, u Americi jedna je stvar vodila drugoj, i tako sam nakon produktivnog perioda kao postdoktorand kod profesora Michaela Czecha, 1982. postao voditelj neovisne laboratorijske grupe na Sveučilištu Massachusetts. Tada sam prešao s istraživanja o dijabetesu na istraživanja o staničnom i tkivnom rastu koje je važno za rak. 1989. ponuđeno mi je mjesto voditelja odjela na Memorial Sloan-Kettering Cancer Centru u New Yorku gdje sam ostao sve do danas.

Vaše nedavno istraživanje fokusira se na proučavanju metastaziranja – procesu kojim se tumor širi s jednog organa na drugi i koji uzrokuje 90% svih smrti uzrokovanih rakom. Kako se to dešava?

Do nedavno metastaziranje se činilo toliko komplicirano da nismo uopće znali od kuda da počnemo. Ipak, prije nekoliko godina, počeli smo polako ali sigurno sa otkrivanjem tajni tog procesa. Na primjer, bilo je nemoguće reći što omogućava stanici raka da se otkine s jednog tkiva i zalijepi za drugo. Znamo da je, na primjer, za metastaziranje tumorskih stanica potrebno da one prođu kroz određene genetske promjene i da tkivo koje će kolonizirati mora imati određene karakteristike koje pogoduju invaziji i rastu tumorske stanice. Mnogo ljudi ne zna da stanice raka dojke naginju kolonizaciji kosti, pluća, jetre ili mozga. Tumori kolona, s druge strane, obično metastaziraju u jetru ili pluća, ali rijetko u kosti ili mozak. Mi ne samo da otkrivamo gene koji dozvoljavaju da se takve specifične migracije dogode, već postepeno otkrivamo čitav proces.

Nedavni rad našeg laboratorija, na primjer, pokazuje da kombinirana aktivnost četiri gena omogućva tumorskoj stanici da pobjegne iz svog prirodnog staništa i napadne udaljeni organ. To se događa kada stanica raka dojke metastazira u pluća. Ali ono što se dešava u jednom tipu tumora, ne događa se nužno i u drugom. Sada istražujemo da li su isti geni uključeni u, na primjer, širenje raka dojke i u mozak i u kosti. Nadamo se da bismo mogli, ako identificiramo i shvatimo ulogu gena uključenih u širenje različitih tipova raka, dizajnirati lijekove koji bi deaktivirali te gene i zaustavili proces širenja.

Nadate li se da će lijek protiv raka biti pronađen za Vašeg životnog vijeka? Što mislite da je potrebno kako bi se to postiglo?

Pun sam nade. Liječenje raka je prošlo nevjerojatan napredak kroz godine tako da su sada dostupne visoko efektivne terapije za određene tipove tumora. Zahvaljujući napretku u istraživanjima i rezultirajućim lijekovima, neki oblici leukemija dječje dobi, na primjer, imaju remisiju u do 90% slučajeva, te bolesnici ne pokazuju nikakve znakove ili simptome bolesti. Ipak, pred nama je još dug put. Moramo otkriti nove lijekove koji će biti efikasniji, manje toksični i jeftiniji nego ovi koje sada imamo.

Jasno je da će najbolja istraživanja, ona koja će uroditi stvarno važnim rezultatima, zahtijevati stručnjake iz mnogo različitih područja koji će raditi zajedno – za to su nam potrebni bolji uvjeti i kooperacija. Danas se istraživanja raka oslanjaju na sofisticirane tehnike snimanja, X-zračenje visoke rezoloucije, genetiku, transkripciju gena, računarstvo, molekularnu i staničnu biologiju, ekspresiju gena i biofiziku – kao dodatke kliničke struke. Ta nova kultura integracije kliničke i eksperimentalnih znanosti stvara prave mogućnosti za produktivnu interakciju. Sada vlada ideja da ćemo kroz tri desetljeća znati dovoljno o biološkoj i genskoj bazi raka da bi mogli promijeniti stvari.

Kako rezultati istraživanja izlaze iz laboratorija i  dolaze do bolnica gdje mogu pomoći bolesnicima oboljelim od raka?

Tradicionalne metode liječenja raka, uključujući kirurgiju, radioterapiju i kemoterapiju, napravile su velike korake za smanjenje stupnja smrtnosti uzrokovanog velikim brojem tipova raka. Ali ove su se metode fokusirale na uklanjanje solidnih tumora i tretiranje susjednih stanica zračenjem i lijekovima kako bi se spriječilo da ponovo izraste tumor. Često je glavni cilj ovakvog pristupa kontrolirati rast primarnog tumora, dok problem možda leži drugdje – u sekundarnim tumorima koji se pojavljuju u drugim dijelovima tijela kad se rak širi i metastazira. Do nedavno se samo mali dio istraživanja i pokušaja pronalaska lijekova fokusirao na ovaj aspekt. Poznavanje gena koji su uključeni u metastaziranje daje nam dobre mete za lijekove koji bi mogli funkcionirati.

Još je uvijek rano, a idući je korak istraživanje ovih mogućnosti. Prvo, potencijalni lijekovi moraju biti otkriveni i testirani u laboratoriju, u staničnim i životinjskim studijama. Jednom kada se taj proces završi a potencijalni lijekovi budu potvrđeni kao obećavajući, moraju proći kroz nizove kliničkih istraživanja – osmišljenih od strane liječnika – kojima se na pokusnoj grupi bolesnika s rakom testira koliko su ti lijekovi efektivni i imaju li nuspojave. To je dugotrajan proces, bez garancije. Općenito, samo nekoliko potencijalnih lijekova pronađenih u laboratoriju dođe do točke kliničkog istraživanja, a i tada može potrajati do 15 godina da bi se lijek odobrio. To je dug proces sa ogromnim ulaganjima vremena, truda i novca, ali isplativ kada na kraju uspijemo naći terapiju koja će spasiti živote.

Što biste rekli nekome tko ima rak ili nekome čiji voljeni boluje od raka, a čuje za Vaša istraživanja i želi znati kada će lijek koji će im pomoći biti dostupan?

To je ujedno vrlo teško i vrlo često pitanje. Obično objasnim ljudima koji postavljaju takva pitanja da nisam liječnik i da nisam kvalificiran liječiti bolesnike. Radim u laboratoriju i fokusiran sam na istraživanje procesa koji stoje iza nastanka raka, ne onih koji razvijaju lijekove ili ih primijenjuju na bolesnicima. Odgovornost za liječenje bolesnika i početak kliničkih istraživanja leži na liječnicima u bolnicama. No ono što je sigurno je, da bi pobijedili rak znanstvenici i liječnici moraju raditi zajedno. Ipak, izuzetno je ugodno kada dođemo do otkrića koja će završiti tako da pomognu ljudima.

Napustili ste Španjolsku prije 28 godina da biste došli u Ameriku i naposlijetku na Memorial Sloan-Kettering Cancer Centar. Sada pomažete uspostaviti novi institut (Institute for Research in Biomedicine (IRB)) u svom rodnom gradu Barceloni. Koliko je važno nadvladati jazove između istraživanja napravljenih u različitim dijelovima svijeta?

Iako je moj istraživački laboratorij smješten u New Yorku, cijelo vrijeme surađujem sa drugim institutima na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini, uključujući IRB u Barceloni. To je način na koji se istraživanja moraju raditi. Znanstvenici shvaćaju da ne mogu efikasno raditi ako su izolirani. Iako mogu biti jako dobri u poslovima kojima se bave, nikada neće moći postići cilj da prenesu rezultate bazičnih istraživanja u medicinsku praksu ako rade sami. Ideja je kombinirati znanstvne, tehnološke i medicinske struke da bi se stvorile čvrste međunarodne grupe koji bi surađivale sa sličnim institutima i bolnicama po svijetu kako bi dijelili znanje i stručnost.

Ovo je uzbudljivo vrijeme za rad u znanosti. Kroz suradnje znanstvenici sada imaju mnogu mogućnosti da provedu neko vrijeme radeći u laboratorijima različitih zemalja. Talent i strast prema znanosti mogu doći od bilo kuda. Neki članovi mog laba dolaze iz velikih gradova sa poznatim sveučilištima (kao npr. New York, Los Angeles, Chicago, Santiago, Meksiko, Toronto, Beč, Minhen, Rim, Madrid, Barcelona, Peking, Kalkuta, Tokio i Istanbul) dok drugi dolaze iz manjih gradova. Primjerice, jedan student je odrastao u udaljenoj dolini Himalaja u Nepalu, drugi na sićušnom otoku kraj obale Islanda, jedan u gradiću na sjeveru Grčke, a jedan u ruralnom području Argentine. S pozitivnim stavom i mrvicom sreće, talentirani ljudi koji osjećaju strast, uvijek nađu put.

Što se Španjolske tiče sretan sam da je situacija sada puno drukčija nego kad sam otišao. Postoji puno bolje shvaćanje vlade za potrebom da se stvaraju instituti i infrastrukture koje omogućavaju španjolskim znanstvenicima da rade stvarno značajan posao. Španjolska ima izvrsne istraživače raka koji postižu vrlo dobre rezultate na međunarodnom nivou. Ipak, njihovi znanstveni rezultati susreću se sa tradicionalno prisutnim problemima prevođenja u shvatljiviji oblik. Morat ćemo biti efikasniji kako bi spojili tri glavna oružja koja imamo u borbi protiv raka: bazična, klinička i farmaceutska istraživanja.

Ipak, jedna je stvar sigurna, sljedeća generacija znanstvenika ima veliku šansu napraviti promjene u borbi protiv raka. Naš je posao da osiguramo podizanje mladih talenata i pružimo našim biolozima, genetičarima, farmaceutima i liječnicima edukaciju i sredstva potrebna za srčano prihvaćanje izazova. Moj savjet budućim znanstvenicima? Dođite na vaše lokalne fakultete ili sveučilišta i razgovarajte sa studentima i drugim znanstvenicima. Pitajte ih kako su oni počeli i za kakve opcije koje postoje za vas znaju. Saznajte različita mišljenja i krenite!

Download

Download this article as a PDF